bb99.serbianforum.info
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Da li zbog štednje svi bolesni treba da umru!?

Go down

Da li zbog štednje svi bolesni treba da umru!? Empty Da li zbog štednje svi bolesni treba da umru!?

Порука  Gost Sun May 09, 2010 9:08 am

Izjava ministra Dinkića je sramna - ogorčena je komentarom „slučaja Milosavljević“ prof. dr Danica Grujičić koja tvrdi da je Neurohirurška klinika KCS na nivou devedesetih i pita političare:
Da li zbog štednje svi bolesni treba da umru!?
Sonja Vlajnić
Komentarišući odlazak srpskog ministra zdravlja Tomice Milosavljevića na operaciju diskus hernije u Nemačku, njegov stranački šef, ministar ekonomije Mlađan Dinkić žestoko ga je branio od kritika građana i samih lekara.

Lider G17 plus je izjavio da su „naše neurohirurške klinike dobro opremljene, ali da se savremeni mikroskopi ne koriste jer imamo gomilu profesora koji nisu pročitali nijedan novi udžbenik dvadeset godina, a ne žele da dozvole mladima da se usavršavaju“.

Ova Dinkićeva tvrdnja izazvala je buru među našim neurohirurzima, čija profesija je, kako kažu, godinama zanemarivana i gurana u zapećak, dok je novac iz donacija, budžeta i kredita odlazio na druge strane. Prof. dr Danica Grujučić, načelnik „C odeljenja“ Neurohirurške klinike Kliničkog centra Srbije, kaže da je očigledno da ministar Dinkić nikad nije bio u ovoj kući:

- Ministrova izjava je toliko sramna i maliciozna da nemam reči. Ogorčeni smo što je rekao i da je dato 380.000 evra za sređivanje i obnovu klinike. Nikada nije bio ovde i nije video šta nam nedostaje, u kakvim uslovima radimo. Istina je da imamo mikroskope, ali to je osnovno sredstvo rada, bez njih savremena neurohirurgija ne bi postojala. Imamo pet mikroskopa od kojih su samo dva savremena, ostali su stariji od 25 godina, jedan čak i više. Svaka neurohirurška sala mora imati mikroskop jer je savremena neurohirurgija, zapravo, mikrohirurgija. Da bi se radilo na savremen način, od postojećih pet, trebalo bi zameniti tri mikroskopa. Političari moraju da reše da li hoće da u zemlji postoji ova grana medicine ili ne. Ako hoće, krajnje je vreme da se nešto promeni.

U kakvim se to uslovima radi na Neurohirurškoj klinici?

- Klinika nije renovirana trideset godina, neispravne su električne i vodovodne instalacije, voda curi na sve strane, vlaga probija po zidovima koji se ljušte, malter otpada na krevete u dečijem i drugim odeljenjima, prozori ne dihtuju, već moramo da zaglavljujemo čaršave da zimi ne bi duvalo. Curi nam voda iz sterilizatora koja nikako ne može da bude čista, već je kanalizaciona. Jedna operaciona sala godinama ne radi jer nema stola, a ima ostalu opremu. Godinama ne radi ni polovina intenzivne nege jer nema ispravnih dovoda za gasove. Tako pacijenti u jednom delu leže jedan do drugog kao sardine, a drugi deo je prazan.

Imate li barem savremenu opremu?

- Naši instrumenti su veoma skupi i brzo se istupe. Stalno od uprave Kliničkog centra tražimo nove, a oni se hvataju za glavu kad nas vide, kao da smo mi krivi što se oprema brzo troši. Mikrohirurške makaze koštaju 500 evra, a nama su potrošni materijal. Trenutno radimo sa tupim makazama koje se dodatno oštećuju jer se nekoliko puta dnevno sterilišu, a i sterilizator nam je na izdisaju. Nabavljaju nam urinarne katetere od kojih pacijenti mokre krv i intravenske sisteme sa tupim iglama. @alili smo se nabavnoj službi i upravi KCS, ali još nema rezultata.

- Da ne govorimo o nabavci skuplje opreme, recimo gama-noža koji zrači određene tumore unutar mozga, a ne oštećuje okolno tkivo. Prošle godine smo sedamdeset bolesnika poslali u Tursku na gama-nož i platili oko milion evra. Ova intervencija je potrebna za 250-300 pacijenata godišnje u Srbiji. Vidite koliko bi se brzo isplatio, ako se zna da košta oko pet miliona evra. Na svakom koraku se samo čuje: „Štedi, štedi, štedi!“

Da li je ekonomska kriza doprinela ovakvoj situaciji u zdravstvu?

- I kriza, ali i loše upravljanje. Kliničkom centru je drastično srezan budžet za 2010. i sve mi liči na povratak devedesetih. Već su počele nestašice nekih lekova. Danima čekamo da se nabave tablete za zaštitu želudačne sluzokože, neophodne tokom operacija. Zar nije logično da Neurohirurška klinika, koja je u sastavu Kliničkog centra Srbije i koja obavi 3.500 operacija godišnje, što ne uradi nijedna druga kuća, bude kompletno opremljena? Da barem mi imamo sve, pa da onda pomažemo kolegama.

A kad su u pitanju najteže bolesti?

- Posebna priča su citostatici. Najnoviji su preskupi, terapija košta oko 15.000 evra, pa RZZO neće da ih plati, a narod nema para da ih kupuje iz svog džepa. Zato rak lečimo zastarelim lekovima. Niko ne kaže da bi bolesnici sto odsto bili izlečeni najsavremenijim lekovima, ali bi im život svakako bio produžen. Zahvaljujući „temozolomidu“ pojedini pacijenti sa glioblastom, najmalignijim tumorom mozga, žive i šest godina, što je ranije bilo nezamislivo. Ali, mi štedimo na svemu, pa i na lekovima! Da li političari smatraju da svi građani koji se razbole treba da umru da bi se uštedele pare?

Šta Vi tu, kao lekar, možete da uradite?

- Ministarstvo me je obavezalo da pacijentu kažem koja je terapija najbolja za njega, ali mi istovremeno ne daje novac da je primenim. Dolazim u apsurdnu situaciju: objasnim pacijentu koja je najbolja terapija i da za nju zdravstvo nema para, a on mi kaže - to me ne zanima, vi ste član konzilijuma i obezbedite mi je. I šta da uradim?

Da li ste se obraćali ministru Milosavljeviću za pomoć?

- Pisala sam ministru o ovom problemu, a on je pismo prosledio Republičkom zavodu za zdravstveno osiguranje. Direktorka RZZO, gospođa Svetlana Vukajlović, odgovorila mi je da „temozolomid“ ni bogatije zemlje nisu stavile na pozitivnu listu. To nije tačno, znam da se u Evropi primenjuje kao standardna terapija. Problem je što u našim bolnicama nema čak ni dobrih citostatika starije generacije, sada nema ni leka „bcnu“, koji je kod nas bio standardna terapija za maligne gliome mozga.

Da li ste ipak uspeli da dođete do ministra?

- Sa ministrom sam lično razgovarala o nabavci opreme za zračenje, da bolesnici operisani kod nas ne čekaju mesecima na red za zračenje u Institutu za onkologiju i radiologiju. Oni imaju ogroman broj bolesnika, rade u tri smene i laknulo bi im kad bi se otvorilo još jedno odeljenje za zračenje. Skrenula sam mu pažnju da je Klinički centar bez aparata za radiografiju - običan dom zdravlja. Rekao je da smo u pravu, da sve razume, ali da trenutno nema para. Očigledno da u ovoj zemlji ima para, ali da su loše raspoređene. Pogledajte kako se na sajmu automobila prvo prodaju najskuplji modeli, a naša Klinika ima rentgen aparat za nativne radiografije stariji od 50 godina!

Kako je moguće da u okviru iste kuće - Kliničkog centra Srbije - imamo najmodernije opremljene klinike i neurohirurgiju u kojoj je ovakvo stanje?

- Očigledno je da neke klinike nemaju problem sa nabavkom, za njih se nekako uvek nađu potrebna sredstva. Na primer, u kardiološkoj službi prof. dr Miše Ostojića uvek ima svega. Kod njega dođe stručnjak iz Japana i operiše sa istom opremom sa kojom radi u Tokiju! Mi o tome možemo samo da sanjamo. Kardiohirurzi su krenuli u medijsku akciju, alarmirali javnost, svi su se uzbudili i nije izostala reakcija. Na mojoj klinici, nažalost, nema takve inicijative.

Odlaskom u Nemačku ministar nam je učinio uslugu

Da li je, po Vama, ministar Milosavljević ispravno postupio što je izabrao da se operiše u Nemačkoj?

- Imamo mnogo većih problema u zdravstvu od toga gde je ministar operisan. Ipak, za nas je dobro što je izabrao inostranstvo. Prvo što zna kako su opremljene neurohirurške bolnice, a drugo jer može da dođe do komplikacija, čak i kod rutinske operacije diskus hernije. Odlaskom u Nemačku, ministar je učinio uslugu svim ustanovama koje se u Srbiji bave neurohirurgijom.

Zašto se endoskopska metoda, koju je ministar Milosavljević izabrao, ne radi u Srbiji?

- To je minimalno invazivna intervencija koja se ne radi kod nas jer nemamo aparaturu. Ne znam da li zato što niko nije tražio da se nabavi ili zato što nije bilo para... Činjenica je da tom mikrohirurškom tehnikom može da se leči određena vrsta diskus hernija kod kojih nije došlo do proboja hrskavičavog materijala u kičmeni kanal, već je ligament, koji prolazi zadnjom površinom pršljenskih tela, samo napet, ali ne i prekinut. S druge strane, imamo liste čekanja gde ljudi nekoliko meseci ne mogu da dođu na red za zračenje, a operisali su tumore glave ili kičme, pa se s pravom postavlja pitanje šta je preče.

Nema vremena za čekanje

Da li je Neurohiruška klinika jedina bolnica u Srbiji u kojoj se ne prave liste čekanja?

- Neurohirurški pacijent ne može da čeka, mislim da jesmo jedini u zemlji bez takvih spiskova. Većinu stvari rešavamo odmah, jer je svako odlaganje opasno po život. Reč je o krvarenjima na mozgu, malignim tumorima... Snalazimo se kako umemo, puštamo pacijente kući na vikend da bismo oslobodili mesto za hitnije slučajeve, ali kod nas nema čekanja.

Da li to znači da se liste čekanja u drugim bolnicama prave veštački?

- To stvarno ne znam. Kod nas radi 30 neurohirurga, 14 anesteziologa i 300 sestara, što je nedovoljno. Na mom odeljenju ima 36 kreveta, bar 20 bolesnika je u jednom trenutku nepokretno, a sestre moraju da im pruže kompletnu negu. Zamislite kako je kad noćnu smenu pokrivaju samo dve sestre, kad njih dve od 50 kilograma podižu nepokretnog čoveka od 150! Ali, ponavljam, zahvaljujući ličnom zalaganju uspevamo da sve pacijente kvalitetno zbrinemo.

http://www.nedeljnitelegraf.co.rs/pregled/219/

Gost
Гост


Назад на врх Go down

Назад на врх

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Не можете одговорити на теме у овом форуму